Vukovaru, gradu, za sretnu budućnost.
„Tko dođe u Teklu, malo će vidjeti od grada preko ograda od stolova, zaklona od vrećastog platna, skela, metalnih konstrukcija, drvenih mostova obješenih o užad ili položenih na nogare, ljestava, stupova.
Na pitanje:
– Zašto izgradnja Tekle traje tako dugo?- Stanovnici će, ne prestajući podizati vjedra, spuštati viskove, mahati gore-dolje dugačkim kistovima, odgovoriti:
– Da ne bi započelo njegovo rušenje.- A zapita li ih tkogod strahuju li da će grad, čim uklone skele, stati raspadati i drobiti u komade, žurno dodaju ispod glasa:
– Ne samo grad.- Ako netko, nezadovoljan odgovorima, prisloni oko uz pukotinu u drvenoj ogradi, ugledat će dizalice kako potežu druge dizalice, skele koje prikrivaju druge skele, grede koje podupiru druge grede.
– Koji je smisao vaše gradnje ? – pita. Koja je svrha gradnje grada ako ne grad sam? Gdje je plan, projekt kojeg slijedite?
– Pokazat ćemo ti ga čim završi radni dan, sad ne možemo prekidati – odgovaraju.
Rad prestaje u sumrak. Noć se spušta na gradilište. Zvjezdana noć.
– Evo projekta – kažu.“
Italo Calvino: Nevidljivi gradovi, Gradovi i nebo. 3.